nemres vjerovat!!!koja igra...hahaha

Imam fotke, naravno, samo moram prokljuvit kako da ih zakačim ovamo...

Šta je doživio? Netko ga je UBIO TUKUĆI GA, eto šta je doživio! Doživotno je mrzio muškarce tvrdoga govora i ponašanja, jednom je moju mamu prevrnuo kada je pojurio na pružne radnike. Jadna mama se sva razbila, ali nije puštala lajnu jer je vidjela da će ih on izgristi, i da bi bilo pravnih konsekvenci.

A ja sam se pitala godinama da li bi on mene obranio da me tko napadne, tako je izgledao druželjubiv i SVELJUBAN.
Recimo, po njega su dolazila djeca iz obližnje osnovne škole da se igraju s njim za vrijeme velikog odmora! Pustili bi ga u školsko dvorište, i imali su ovakvu igru: oni su pretrčavali sa jedne penjalice na drugu, a on ih je u trku lovio! I kad bi kojeg ulovio, srušio bi ga i divlje režeći mu "ugrizao" vrat, a dijete ispod tog ogromnog crnog psa vrišti od smijeha. Onda ga pusti. NIJEDNO dijete ga se nije bojalo!!! A to jest izgledalo jezivo, sa strane...
S tim da ako dijete čučne, onda ga Rojs "ne vidi", glumi da je dijete nestalo, traži ga pa se i udalji, a kad se dijete digne i pojuri onda ga "ugleda" pa trk za njim. To je onaj "pik spas za mene".
Više puta, kad bi mi nestao, našla bih ga na nekom dječjem igralištu kako je organizirao tu istu igru. Djeca su ga razumjela.
Jednom mi je u Sloveniji nestajao, i onda sam ga našla kako igra tu igru sa slovenskim izviđačima. Oni su pretrčavali između 2 šatora.

I tako je jedna susjedica završila Osnovnu i upisala se u srednju školu na Gornjem gradu. Meni je Rojs i opet nestao, i taman sam se zabrinula za njega, kad evo nje, trči dolje s poderanom majicom i modricama na ruci, i plače! A Rojs za njom i čuva joj odstupnicu.
Odvela sam ju kući, dugo je trebalo da se smiri i kaže mi šta je bilo. Čekala je prijateljicu na klupi u parku da zajedno idu doma, a pao je mrak. Došla su četvorica huligana i napala ju. Njoj se od straha stisnulo grlo i nije mogla vikati u pomoć, samo se hrvala s njima.
I onda je iz mraka skočio Spasitelj: Rojs je skočio Glavnom napadaču na prsa i srušio ga, onak besno sa zubima na vratu, s njega na drugog a mala je pobjegla. Njena priča je zvučala tako strašno da smo idući dan išle gledati da li ima krvi na šljunku igrališta.
Tak da je odgovor: DA, TOČNO, Rojs bi me branio da me tko napao. Ali nije... Sjećam se nekih mračnih bajkera koji su me presreli u uličici (a Rojs maše repom) i naslonili se u smijehu jedan na drugog, pokazuju prstima u Rojsa i smiju se: "ON bi nju obranio od nas, hahaha, ON bi nju branio!"
...ali me nisu napali.

joj,jadni rojs!kaj je on prozivio da se tak plakal??mozda i bolje ne znati...

imas koju slikicu od rojsa???

Noćas sam sanjala Rojsa, evo njegovih prvih pola godine definitivno ide pod ovu temu, naime što sve možete očekivati od udomljenih istraumatiziranih bića koja ne govore ljudski jezik:
Afganac Rojs je bio rođeni zafrkant, stvarno svi su ga voljeli; iako mi je bježao svakodnevno i smucao se satima i po gradu i po prirodi, ništa loše mu se nikad nije desilo. Jednostavno, kad si vidio tu njušku i iskričave oči koje smišljaju neku šalu, iako je imao 80 cm u leđima i bio crn kao ponoć, morao si ga voljeti.
Ali tih njegovih prvih 4 mjeseca kod mene!!!
Fizički se brzo oporavio, možda u mjesec dana. Imao je 4 godine i bio je u punoj snazi. Ali psihički!
Danima nije uopće spavao, pa ni ja. Naime svaki puta kad bi zaspao, počeo bi sanjati te svoje strašne snove. Ja nisam vjerovala da tako može biti, ali istina je: on sanja, i u snu plače kao malo dijete, ne cvili neko jeca i plače, A NIZ OBRAZE MU TEKU SUZE! Ne kapaju, nego teku, krupne, ljudske suze!
Pa ili bi se probudio uz urlik, ili jauk, ili bih ga ja probudila, i dugo dugo bih ga grlila i govorila mu da je sve u redu, a on je jecao, stvarno jecao i tresao se, i dugo je trebalo da se smiri. I onda bismo oboje zaspali, i začas opet isto! Tako da stvarno nas dvoje neznam koliko dana nismo spavali.
A nekad bi se probudio i grizao oko sebe. Imala sam spremnu deku koju bih omotala oko ruke i gurnula mu ruku u zube da ju grize. Inače bi valjda izgrizao mene, neznam. Trajalo je po par minuta tog bijesa dok nebi shvatio gdje je.
I na cesti je imao napade: lijepo se šetamo, kaska kraj mene, i najednom urlikne, skoči i padne na leđa, urla i grize oko sebe! Bila je zima i imala sam stari kaput podstavljen vatelinom, pa bih mu gurnula ruku među zube da me ne izgrize. Ljudi su se zgražali po cesti, šta ću im ja. Za par minuta bi se smirio i počeo plakati.
Meni se taj period nije činio dug, ali znam da mi je mama rekla: "Čuj, prošlo je 4 mjeseca; sad bi ti mogla i nešto drugo radit a ne samo brinut za Rojsa, ha?"
Jer nije dozvoljavao da se odvoji od mene. Doma me i pred WC-om čekao, a da izađem van bez njega-nema šansi. Prvo se bacao na vrata, a onda bi sjeo, stavio usta na "O" i počeo tuliti, i to gromoglasno.

A poslije... sam izvor radosti i života, kažem vam. Dan prije nego što je umro, i to u dubokoj starosti, pustila sam ga a on se tako izblesavio pred nekim ljudima da su me pitali koliko je staro ovo štene.

...a što je bio neposlušan!!! -do kraja!

Prekrasno...kako se psi i životinje vežu jedni za druge

isuse,jos brisem suze!!!

kakva lijepa prica o tazi i malome...

smrc...

jos,jos,jos pricica!!!

Ej: moja TAZI je definitivno bila POLJSKI HRT: pogledala sam fotke ovdje pod: vrste hrtova, i onaj žuti poljski hrt je isti-istacti!
S obzirom na to da u Hrvatskoj nije bilo poljskih hrtova, raspitivala sam se, znači da ju je izgubio (ostavio?) stranac. Lutala je do zime po rubnim neboderima N.Zagreba kraj Jakuševca, a tamo Poljaci prodaju kamp-opremu po povratku s mora.

A hrtica: ona je stvarno bila dresirana! Čak previše, ono: dresirana i preplašena do kostiju. Nikad nisam našla bivšeg vlasnika, možda je čak i stranac, budući da se izgubila krajem ljeta.
Kad mi je došla, toliko se za mene zalijepila da nije trebala lajna za šetnju; ona je hodala zalijepljena za mene tako da se nije usudila ni popišati ako ja ne stanem. Muškaraca se bojala, trebale su 2 godine da prvom muškarcu dozvoli da ju pomazi (a žene se nisu skidale s nje). Ako bi joj koji pas prišao, otjerala ga je, čak je i štene lupila zubima tako da mu je krv tekla iz njuške, nitko joj nije smio prići (prvo dulje vrijeme). Nakon više od pola godine rekla je jedan tihi: VAU i to smo slavili, jer smo već mislili da je nijema.
I onda, jednog dana, vidjela je mačku, zaletila se za njom, zgrabila ju za leđa, potrgala joj kičmu i sva sretna sjela kraj nje da čeka nagradu!
Sjećam se da sam bila u čizmama i da sam ju počela tući i tući i tući...i 48 sati nisam pričala s njom. Uglavnom nikada više nije potrčala za mačkom, a evidentno je da je na mačkama bila uvježbana za lov. Kasnije, kad smo se složile, znale smo ići zajedno na jahnje, i kad bi vidjela zeca odmah bi ga stigla, gurkala bi ga s njuškom i trčala cik-cak s njim, ali nikada, nikadanikadanikada nije više ugrizla.

Ali nije ona bila dresirana samo za to, ne ne!
Jednom, išle smo na Sljeme nekim čudnim putem, i ona se najednom ukopala, zuri u šumu i tiho me pita: CVIL? Nikog naokolo, ja velim: AJD IDI. I ona, u potpunoj tišini, odjuri u šumu. Ja se taman zabrinula, kad iz šume istrči SRNA i skoro mi se zabije u prsa!!! Srna skoro padne, skrene i odjuri, a Tazi dođe do mene po nagradu.
Krivolov?
To je radila fantastično, i uvijek u potpunoj tišini. Vidjela sam po zimi, kad nema lišća, šta radi: stigne srnu, i trči joj uz bok lagano poskakujući i gurkajući ju u vrat, tako da srna, izbezumljena, bježi u luku, i Tazi ju navede ravno na mene.
Ako kažem NE - onda ne.
Jednom sam ju u Sloveniji pustila, i ona ode u šumu, a ja na nesreću vidim da mi se približava lovac. O, ne! ZNAM da je zabranjeno hrta puštati u šumu, i sve to je u redu, mnogi hrtovi pregrizu tetive životinji, ali Tazi ne. I smišljam što ću reći, kad na mene iz šume istrče 3 srne! I Tazi po nagradu (pogladiti ju po glavi) Lovac dođe, i počne vaditi novce iz džepa. Izvadio je preko 3000 DM, i zvao me da idem s njim u banku po još, nikako mu objasniti da je to meni kućni ljubimac!

Ali bila je jalova (možda zbog onog pregladnjivanja u mladosti?). Parila sam ju s hrtovima, i uvijek lažna trudnoća. Onda sam ja zatrudnila. Bojali smo se da će Tazi biti ljubomorna, parili ju bezuspješno još jednom. Muž i ja smo kupili novi krevet za nas, a nju nekako ostavili na starom (za nas troje) i to je dobro primila, bila je već stara. Bili smo u trosobnom stanu. Ali kad smo donijeli bebu iz rodilišta, nitko nije bio sretniji od nje! Ona je valjda mislila da smo njoj donijeli neko mladunče, kad ga je toliko htjela!
Skakala je od sreće i lizala bebicu! Nekako je ipak prihvatila da je beba moja, ali dali smo joj da Malog izliže kad smo ga presvlačili, osim po licu, to ne. Kad bi Mali zakmečao, Tazi je uvijek prva stigla do njega; a kad bi se derao ja ga nisam mogla smiriti, ali Tazi je: samo bi došla, lizala ga po rukicama i gurkala s nosom, i on bi se smirio.
Kasnije, prva riječ koju je sin rekao je bila: "Tazi", a tek onda "mama" i "tata". Za njom je propuzao, zbog nje je prohodao. To je bilo ovako:
Imao je već 15 mjeseci, galopirao je na 4 noge i uopće nije imao namjere ići na 2; pa on je pas, ne? Bolilo ga je grlo i pio je sirup. Jednom je Tazi zacvilila pred ulaznim vratima, a on je mislio da ju boli grlo, i uzeo je s rukicama taj sirup, ali nikako ga nije mogao odnijeti k njoj na 3 noge. Ona je cvilila (ja sam se sakrila), i on je primio taj sirup s dve rukice i othodao kroz sobe do vrata da joj ga da. Tako je prohodao zbog nje.
Bilo je tu puno puno priča... Već sam previše odužila.
Na Nebo je otišla tiho i elegantno, kakva je uvijek i bila. Imam tu fotografiju, nje njen zadnji dan, samo da skužim kako se ovamo meću slike... Mali je imao 3,5 godine i znao je da Tazi sada izlazi iz tijela i ide na Nebo. U ove, skoro 2 godine, nema dana da Mali ne razgovara sa njom, telefornira si s njom, izađe na dvorište pa viče u nebo: TAZI! TAZI! i smije se jer ga ona čuje gore na Nebu, i zna da kada i on ostari i tijelo mu više nebude valjalo, da će ga gore čekati njegova Tazi.
Kada ga netko pita što je bilo s Tazi, on ozbiljno kaže: "Tijelo joj više nije valjalo i doktori ga nisu mogli popraviti, pa je izašla i čeka mene gore na nebu."

hahaha!koja prica!!!

(pod tuzno sam mislila na ex-vlasnike)

Afganac je prije bio izložbeni pas, jednom je nastupio i odmah pobijedio (jedan ex-vlasnik je imao papire), inače nije služio ničemu, osim zbijanju šala, inaćenju, nasmijavanju, ignoriranju, sakrivanju stvari, nedolasku na poziv i svemu onome čemu afganci služe. Da pišem knjigu o tome što je uradio bila bi i debela i smiješna! Uglavnom živio je tako kao pas za veselje, dok slučajno nije postao najbolji pas za čuvanje konja! Evo kako je to bilo:
Za rata smo konje vozili svako ljeto u Istru, Poreč, tamo ih iznajmljivati turistima da zaradimo za njih. Išlo je oko 15-20 konja. Kada sam prvi put povela Rojsa, to je bila katastrofa! On je sve konje razjurio i otjerao daleko od štale! Vraćali smo pare turistima, a kako bi se koji konj vratio, tako bi se Rojs izvukao iz ogrlice/špage/ruku i opet ga otjerao. Užas.
Zvala sam sve poznate i nepoznate, nudila velike novce da mi ga pričuvaju preko ljeta, ali ma kakvi, nitko ga nije htio. Vezali smo ga a on se razvezivao (tada smo ga prozvali HOUDINI) i otjerao konje, i tako punih 40 dana.
I onda, jednoga dana, baš smo konje utjerivali u ogradu nakon što su bili na pojilu, a Rojs se odvezao.
I u najboljem stilu utjerao konje u ogradu!!!
I otad je on sam upravljao sa krdom od 17 konja i par ždrebadi. Konjovlasnik (kaskader sa ugovorom za Jadran film) je uvijek imao 3-5 ovčarskih pasa za taj posao, a najednom je vidio da ovaj jedan jedini afganac radio sam bolje nego 5 ovčara! Nudio mi je konja za psa, ja rekoh: može, ali znaš da on to radi zbog mene, tebi neće...
Najesen sam bila taaako umorna i prljava da sam mu ostavila psa i otišla busom u Zagreb.
Ostao je sam s psom i konjima; nazivao me i pričao mi nevjerojatne stvari: afganac je za svakog konja imao drugi zvuk!!! Konji nemirno spavaju, stalno se odvezuju, provaljuju ogradu, nikad mira kraj njih. Čovjeku je trebalo 10 dana da shvati kako afganac navečer legne njemu pod prozor, a tako da vidi štalu i ogradu. I čitavu noć on mu javlja raznim glasovima šta se događa s konjima. "AF" znači da se Zeka odvezala i stoji kraj pojila; VU VU da su to samo ždrebad, vratiće se; VAVAVA da je Mara probila ogradu i vuče krdo za sobom, dakle diži se i juri samnom po konje!

Najednom me prestao zvati, pa zove a čujem da mulja, zabrinem se i kažem da ću doći po psa.
Dođem-i čujem cijelu priču!
Rojs je radio, radio i mene čekao, a kako je jesen došla ustanovio je da mene nema i da se mora snaći za ovu zimu, pa neće valjda kraj štale prezimiti! I digao se i otišao u obližnji gradić.
Čovjek je bio očajan, svugdje ga je tražio, u svakoj kući je bio - je, svi su ga vidjeli, obilazi, dobro izgleda, ali nitko nezna gdje je. I sve je kuće obišao osim vile na brežuljku, koja je pripadala nekim bogatim strancima. A mogao je znati da je Rojs baš tamo!
Došao je, onako bijedan, i na ta vrata.Gledai on kroz vrtne rešetke, baš oko podneva, a na terasu izlazi prekrasna žena u svilenom šlafroku, i kroz staklena vrata vidi njega-Rojsa-kako leži na kauču i zijeva! Pojuri unutra, a Rojs, čim ga spazi, pobjegne! Žena digne dreku, čovjek se ispričava, objasni na njemačkom da je to njegov pas: "vidite da je moj, pobjegao je čim me je prepoznao!" I gospođa mu nebi dala psa da joj nije ispričao sve o psu i o meni, koja sutra dolazim, i vidjela je da priča nemože biti nego istinita.
I tako je stalno bilo sa njim...

Afganistanski hrt, čuvar jahaćih konja!

Ali priče nisu tužne!!! Sa afgancem sam živjela predivnih 8 godina, a sa (poljskom?) hrticom 10!!! Čim su se oporavili (afganac za oko 6 mjeseci, a hrtici je trebalo pune 3 godine da se, hm, popuni u normalu) postali su najdivniji i najsretniji psi na svijetu! Nevjerojatno je to da su se psi našli u takvom stanju tu, u Zagrebu...

ajme kako ljepa prica(sa tvojom princezom!!!)

ovo drugo je jako tuzno i stvarno nemam rijeci!

tebi svaka cast kaj si tom jadnom peseku dala sansu!i nadam se da ce uskoro biti jos prica, ali onda o "novom" hrticu....drzim fige...

Za vas sto ste pruzili srecan zivot tih divnih stvorenja,sto ste velike duse,puni ljubavi i spasili ste ih.

ej tazi,lijepo da si dosla.Jako lijepe ali i tuzne price nam donosis,no vec smo se navikli na to!
Nadam se da ce nam se Lucie uskoro javiti sa slikicama hrta pa ces uskoro spasiti novu dusu i biti ponovno sretna sa svojim psom